Bijeg iz Platonove pećine

Drugi redateljski uradak američkoga filmaša Williama Eubanka pod naslovom Signal svjedoči o rastućem nizu niskoproračunskih nezavisnih znanstvenofantastičnih filmova. Eubankov je prvijenac Ljubav (2010) izazvao podosta zanimanja na festivalima nezavisnoga filma, no upravo je Signal sudjelovao na ovogodišnjem Sundanceu, što je zasigurno omogućilo i širu distribuciju filma. Scenaristički su predložak potpisali William i Carlyle Eubank te David Frigerio, a početno nadahnuće potražili u Platonovoj Alegoriji pećine. Temeljno razrađujući opreku logičkoga i emocionalnoga, autori su u samu narativnu središnjicu postavili tri lika. Studenti se Nic (Brenton Thwaites), Haley (Olivia Cooke) i Jonah (Lin Shaye) tijekom puta prema Kaliforniji nađu na udaru hakera nazvana Nomad. Nastojeći ga raskrinkati, uhvaćeni su u sekvenci jezovita ugođaja te zatočeni u podzemnim prostorima naizgled vladine institucije za susrete s izvanzemaljcima koju predvodi znanstvenik (Laurence Fishburne). Kasniji im bijeg iz te institucije pokazuje da zbilja ni izbliza nije takva kakvom se čini te da su Nic i Jonah postali spojem ljudske volje i izvanzemaljske tehnologije, a put Nica i Haley bespoštedna je potjera predstavnika institucije.

Laurence Fishburne kao vladin znanstvenik

Neupitna je žanrovska hibridnost ovoga ostvarenja. Jer oznaka znanstvenofantastičnoga trilera nije jednoznačna. U zapletu i raspletu može nas taj film podsjetiti i na svojevrsnu parafrazu filma ceste, u nekim segmentima zapleta naginje čak i žanru filma strave, dok sekvenca Jonahova obračuna s predstavnicima znanstvene institucije kao da je dio kakva filma o superjunacima, odnosno filmske adaptacije nekog stripa. Naposljetku je razvidno i restrukturiranje motiva potjere, česte bitne sastavnice akcijskih žanrova. No ako se ipak zaustavimo na prvotnoj odrednici, temeljna nadahnuća Signala iznalazimo i u tako glasovitim televizijskim serijalima kao što su Zona sumraka ili pak Dosjei X. Složimo li se pritom s tvrdnjom da u redateljskom svjetonazoru Eubank lavira u rasponu od Stanleyja Kubricka do Davida Lyncha, naposljetku nas ne iznenađuje završnica, koja je svojevrsna interpretacija završnice Kubrickove 2001: Odiseja u svemiru (1968), ali je u samu kontekstu zacijelo nadahnuta i Matrixom (1999) Lane i Andyja Wachowskog. Pridodamo li navedenom i tvrdnje dijela kritike da je posrijedi moderna interpretacija Čarobnjaka iz Oza (1939) Victora Flemminga, jasno je da takav žanrovski koktel Signal čini ostvarenjem neupitne autorske erudicije, koja se ne iscrpljuje u pukom eklekticizmu, već u stvaralačkom promišljanju i rekonstrukciji.

Film je poseban i po jasnim oprekama prostora. Naglasci na eksterijerima američkoga Zapada i pripadni im prostori poput hotela ili bara u zapletu i raspletu posvemašnja su suprotnost podzemnim interijerima znanstvene institucije u dramaturškoj razradi. No u eksterijerima su, usprkos njihovoj prirodnoj otvorenosti, jasna i prostorna ograničenja uvjetovana tematskim oblikovanjem građe, dok su interijeri sve samo ne aseptični prostori tipični za znanstvenu fantastiku. Dapače, i sam protagonist naglašava njihovu nesavršenost, čak i zastarjelost. Dakako, naposljetku se eksterijerni i interijerni prostori sagledavaju kao virtualnost utjecaja izvanzemaljske inteligencije u zemaljsko, pa su razumljiva i poništavanja njihovih temeljnih vrijednosti. Zbog toga ne začuđuje ni ambivalentan svršetak, nedostatak posve jasna rješenja narušene ravnoteže, kao ni vrlo razbarušena dramaturgija, odnosno nelinearnost filmskoga pripovijedanja koja sadrži niz izvanvremenskih i izvanprostornih pomaka.

Film je to nedostatno koherentne strukture te nedosljedno provedene i razrađene početne ideje. Upravo je stoga i jezičac vrlina i slabosti podjednak. Poigravajući se gledateljevom percepcijom, autori su ipak stvorili niz dojmljivih filmskih segmenata, kao i nažalost podjednak niz segmenata površne kvalitete, segmenata koji bi se lakše uklopili u kakav niskoproračunski televizijski serijal negoli u igrani film visokih autorskih pretenzija kakav Signal zasigurno jest. William Eubank još nije dosegnuo potrebnu zrelost pri uporabi raznorodnih redateljski postupaka i nije uspio nadoknaditi necjelovitost predloška. Ipak, pokazao je nadahnuće i sposobnost koji se u sljedećim radovima itekako mogu kvalitativno izbrusiti. Valja spomenuti i vrsnu filmsku fotografiju Davida Lanzenberga u svrhovitoj uporabi boja, svjetla i objektiva kao pokazatelja ugođaja te izvanjskih i unutarnjih stanja protagonsta, a pogotovu sugestivnu glazbu Nima Fakhrare koja mjestimice podsjeća i na filmsku glazbu Vangelisa za Istrebljivača (1982) Ridleyja Scotta. Glumačka suzdržanost Laurencea Fishburna usklađena je s tumačenjima Brentona Thwaitesa, Olivie Cooke i Lina Shayea. Zahvaljujući čestoj uporabi krupnoga plana u filmu, vidljiva je sjajna ovladanost mimikom Fishburnea i Thwaitesa, dosljedno zahtjevima filmske građe.

Naposljetku, film Signal, kao i niz recentnih niskoproračunskih nezavisnih ostvarenja znanstvenofantastičnoga žanra, uklapa se u žanrovske tendencije 1950-ih, kada je znanstvena fantastika egzistirala na kvalitativnim rubovima filmskoga svijeta, ali podjednako podrazumijeva i visokoproračunske dosege žanra od kraja 1960-ih i poslije. Kako u Eubankovu uratku nema suvišnoga recikliranja pa samim time ni zalihosti, usprkos nedostacima, Signal je dobar i svjež prinos žanru znanstvene fantastike.